A onda baka Ana uzdahne i kaže kako joj danas ništa ne nedostaje,izuzev nekadašnjeg poštovanja među komšijama,poštenja i brige za najbliže,pa se opet vrati u stoljeće prije kojem je u Varešu,sa svojim komšilukom djelila dobro i zlo.
„Odgoj odgoj puno čini, odgoj odgoj. Prije, da vi znate kako je prije. Joj još je bilo različitih, znate kad su prije peče nosili. Svi se od tog pazilo. Pa ako ti ideš prid njom, a ona te poznala pa me zove kud si ti pošla. Kako fino kako je to lijepo bilo. Ja sam živila u Varešu. Četiri samo katolkinje. To se kava nije popila nasamo to se slatko nije napravilo da se nije počastilo. One meni ja njima pa one pušile, volile su pušiti pa bi rekli kako ti to kad ne daš ma samo pušite. Nek svak' svoje goni, a dobre žene u duši. Nema to, nikad više neće biti nikada, nikada“
A sve bi moglo biti drugačije,kaže baka Ana,kada bismo se samo malo više poštovali,jer život prođe dok dlanom o dlan udariš.I eto i stotinu i prvog rođendana,koji će opet proslaviti sa svojim najbližima,prijateljima,ali i porodicom u Našem Domu,koji joj je kako kaže njena kćerka Željka Jusufović,istinski produžio život.