“Osam dana od mog dolaska u Dom,te 1996,organizirana je zabava za sve radnice u povodu osmog marta.I sve su od direktora Musemića dobile po zlatnu narukvicu.Naravno i ja ,baš kao da tu radim decenije.Hej,možete li zamisliti radosti moje,ja koja sam do jučer bila samo domaćica i majka,danas sam dio kolektiva u kojem sam cijenjena zbog posla koji u njemu radim.Ma to je bio bum.to nema nigdje na svijetu.Dobro se sjećam prva moja plata bila je trideset maraka,a meni izgledala kao da je tri hiljade.Malo sam dodala i kupila sebi cipele,ko je bio ponosniji od mene,”kaže Sabina,a onda se ponovo vrati u vešeraj u kojem je provela godinu dana i koje su ona i njena prijateljica pretvorile u čarobno mjesto.“Bile su česte redukcije vode i struje,ali nikada se nije desilo da veš ne bude na vrijeme opran,ispeglan i spreman za naše korisnike,koji su kako tada,tako i danas,svima nama na prvom mjestu.Radilo se i noću i danju.Radno vrijeme diktiralo je vrijeme redukcije,ali nikome od nas to nije bilo teško.Jer to je naš Dom.
A prostor vešeraja pretvorili smo u najljepše mjesto,a nesebičnu pomoć imali smo od našeg korisnika Ivana Kalema,koji je bio ranoranilac,pa bi do našeg dolaska,on razvrstao veš,uključio mašine i bio nam nevjerovatna pomoć.Ovaj čestiti čovjek,prije nekoliko godina,odveden je u Dom u Prijedoru.Sve smo radili s pjesmom.Vešeraj je istinski blistao”
Onda Sabina,zastane pa tihim glasom kaže,kako ju je nakon jedne godine,na zabavi upriličenoj povodom ispraćaja jedne radnice u penziju,direktor Muhamed pitao bi li iz vešeraja,prešla na radno mjesto sekretarice.“Nisam mogla vjerovati kaže,bojala sam se hoću li znati raditi sve poslove,koje do tada nisam radila,ali pristala sam.I učila.Pitala,razgovarala krala znanje ,sa svima imala izuzetno korektan odnos i nisam se ustručavala pitati za savjet o onome o čemu nisam znala.I nikada nisam naišla na zatvorena vrata.Trebala su se kucati rješenja o prijemu radnika,prijave radnika,sve išlo preko biroa za zapošljavanje.Onda se to olakšalo,kada je prijava prešla na Poreznu upravu.I svugdje su mi ljudi pomagali,a ja učila i bila zahvalna na pomoći,lijepoj riječi.Jer sve sam radila iz velike ljubavi prema poslu,na kojem mi je ukazano pvjerenje,prema Domu i korisnicima.Jer svi smo mi tu zbog korisnika,koji su na prvom mjestu,jer sve može čekati ,ali oni i njihove potrebe ne mogu i ne smiju,govori Sabina,a osmijeh joj ne silazi sa lica.
Onda se Sabina opet vrati na godine dolaska u Dom,”ma niko od nas nije htio kući,odlazili smo samo nakratko da skuhamo ručak,pripremimo porodici što treba i vraćali se u Dom,ne pitajući za vrijeme.Jer Dom je naša kuća,ma svi bi Ti mi mogli godinama pričati o toj radosti što smo ovdje.Istina,materijalno smo imali puno manje nego danas,ali ono ljudsko,što smo ovdje imali,je nemoguće materijalnim izmjeriti.Nema ni jednog praznika državnog ili vjerskog kojeg nismo zajedno proslavili,rođendana,a o izletima radnika i korisnika,ma malo bi bila knjiga da ispričam sve ono gdje smo bili i koliko smo lijepog proživjeli.Jer iako se imalo malo uvijek smo,zahvaljujući prije svega direktoru Doma,nalazili razloga za druženja kroz koja smo samo potvrđivali svoju istinsku pripadnost ovoj velikoj porodici,koja je za nas bila kako u dobrim,tako i u onim drugim životnim situacijama.
Dom je ,kaže stipendirao našu djecu,osiguravao im posao,ali ni jednog trenutka ih ne sputavajući da odu,ako pomisle da će im tamo negdje biti bolje.Ali i tada,ostavljao im je otvorena vrata,da ako požele mogu ponovo doći kući.Jer ovaj Dom jeste kuća svih nas,kaže Sabina i nastavlja.
“Kada bih bila u prilici ponovo proći isto,ne bih se dvoumila ni jednog trenutka.Žao mi je što ovdje nisam došla i ranije,ali,kada bih ponovo kretala ispočetka,možda bih neke stvari drugačije posložila,ali to je život,koji ne bih mijenjala,kaže Sabina,koja je u pauzi posla,ispričala samo djelić onoga što je njoj Dom u ovaj četvrt vijeka u kojem je ona dio porodice.
