“Znao sam šta me čeka i bio sam spreman na sve jer nisam imao drugog izbora,priča Dule,dok lijevom rukom namješta nogu na papučicu kolica.Do Bakovića,nikome nije bilo do priče,kaže i nastavlja.“Tu nas je dočekala socijalna radnica Jasna,koja je nakon pregleda papira sa kojima smo došli svom kolegi Slaviši, onako ljudski povjerljivo,rekla da idemo u Travnik,uputivši nas na direktora Rešada Ulemića i savjetnika Muniba Brajića.Istog dana,nešto iza podneva,stigli smo u travnički Dom za smještaj i zaštitu odraslih lica.
Preporuka socijalne radnice Jasne iz Bakovića,odredila je moju sudbinu ,jer sam zahvaljujući njoj ja pronašao MOJ DOM.“Potom se osmjehne,pa lijevom rukom pokuša ukloniti pramen prosijede kose,koja mu stalno pada na čelo,te nastavi,onako polako,baš kao da se ispovjeda o životu u Domu,u kojem je eto samo pukim slučajem,zahvaljujući socijalnoj radnici Jasni iz Bakovića,došao i pustio korijenje.
„Ima jedan pasus u Travničkoj Hronici od našeg Nobelovca Ive Andrića, gde stoji ako te travnička čaršija prihvati ,prihvati, ako ne gotovo ,možes skidati zvjezde sa neba ne ide.Mene su prihvatili. Mislim da to dosta zavisi i od same osobe jest ima i drugih okolnosti ali ovo prvo uvijek prevagne. A dani u Domu nekome sporije prolaze nekome brže. Onaj koji je bolestan njemu je što se kaže noć godina, ja sam na svu sreću bio onaj drugi, meni su, dani, mjeseci, godine, korisnici, uposlenici, komšije i tako dalje prolazili kao drveće kad se autobusom vozi.Glavna stanica bila je moja soba i moji cimeri Asim i Senad, tri godine stariji i tri godine mlađi. Pored nas trojice još je bilo mladih korisnika, Pero Šarić, Himzo Zolota, Nerma, Desa, Fatima, Nela, Zoran, Ševal, Senaid, Milivoje tako dalje. Nekako je sve fukcionalo, kao da nismo u Domu, a jesmo u Domu. U tih četiri pet godina bila je neka vrsta generacijske smjene radnika , plus komšije; Kavazović, Mujanović, Lovrić, Solomun, Čejvan, Dolić. Zvuči apsurdno ali u Domu staraca kako se decenijama zove sve je prštalo od mladosti i smjeha,kaže kroz osmijeh Dule,pa zašuti i zagleda se prozor,kroz koji kao da vidi vrijeme o kojem priča.
A onda nastavlja,s nekom posebnom toplinom u glasu,“ te 1985 g. u Dom je stigao Muhamed Musemić novi socijalni radnik, koji je mislio samo odraditi pripravnički staž pa nazad u Sarajevo. Međutim .na sreću sviju nas,kako u Domu tako i van Doma ostao je. Niko od njega nije otišao tužna lica i pokunjene glave, a bilo ih je na hiljade , za ovih četrdeset godina mogu slobodne reći nevoljnika, jer ovo nije hotel već kuća gde se ljudska bića pripremaju za odlazak sa ovog svijeta.“Ovdje Dule uspori i zašuti,a oči mu poprime neobičnu boju i sjaj,čekajući da se te godine sjeti i Muhamed,koji je njemu i Zorici,više od porodice.
„Sjećam se kao da je jučer bilo“,tihim ,promuklim glasom i suzom koja se zaustavila negdje u kraju oka,počinje priču o svom dolasku u Dom Muhamed,danas zamjenik direktorice Našeg Doma.“Hiljadu devetstoosamdeset je i peta godina,ja iz semberske ravnice,nakon stečene diplome socijalnog radnika stigoh u travnički Dom staraca.I dobio sobu u Domu.Zatekao sam Duleta ,koji je četiri godine ranije,sa dijagnozom dječije paralize iz Han Pijeska,stigao ovdje.Sa njim su bili Asim i Senad,koji su,skačući u rijeke na dva kraja Bosne i Hercegovine,kao petnaestogodišnjaci ,slomili kičmu i ostali nepokretni.I stigli ovdje.Brzo smo postali jarani,zajedno ubijajući vrijeme,kojeg smo imali napretek.Ma ko da sad gledam,kako nam tri konzerve sardine prebacim u zdjelu,narežem koju glavicu luka i eto meze,za priču do kasno u noć.“A onda zašuti,kao da odluta u tu sobu u kojoj se srodio sa mladićima,od kojih je možda imao više sreće,ali on je od njih,učio neke druge životne lekcije,kojih se ne odriče ni danas.
I dok Muhamed,u mislima putuje kroz vrijeme,Dule nastavlja priču;
„Ma Muhamed je uz istinski dobrog čovjeka i mentora, direktora staračkog Doma Rešada Ulemića,koji nije bio od struke,ali je imao dušu i bio čovjek, te ono što je ponio iz rodne kuće u Janji, sa svojom porodicom,naučio nositi ovo breme i njegov je dolazak dao neku novu dimeziju prisnost, sadržaje.Ma nemoguće je to objasniti riječima nekome,ko nikada nije ovisio isključivo od tuđe pomoći U međuvremenu on je osnovao porodicu, postao roditelj kao i mnogi drugi radnici koji su počeli raditi u tom periodu, Vesna Dervić, Žarko Mijić Fatima Zukić i mnogi drugi tako da je bilo vrlo živo, dinamično, jer malo, malo pa se nešto proslavlja i neko časti, a kad se hoće nije teško naći razlog.“
A onda se Dule uozbilji,zastane,pa prelazi ne ozbiljne teme i nastavi priču;“Pero Šarić iz Livna, bio je treća godina ekonomije kad je na kupanju slomio vrat, svaki je dan na kolicima prije podne kad je lijepo vrijeme bio vani a kad je loše na hodniku do poslije ručka . Bavio se enigmatikom. I tako ja svaki dan dođem do njega da nešto prokometarišemo, obično su to bili sportski ili domski a rijetko politički događaji .
Međutim ,to se najednom promjenilo.Enigmatika je pala ustranu i uoči plebiscita u Sloveniji on meni kaže nema više Jugoslavije. Meni nije ništa jasno,ali velim ,hajd on ima dvije sestre u Zagrebu pa valjda ima više informacija.I tako je to počelo.
Došao je April 1992, blago je reći da je bilo grozno,strašno. U moga cimera Asima sestra i sestrić u Sarajevu pod granatama, gori Bosna tenzije na vrhucu , krv je pala. Travnik je poluprazan tih dana ,ljudi odlaze,svi idu onim rezonom da malo smiri pa će da se vrate, pa tako i ja šestog maja medicinski tehničar Žarko Mijić me sa tri preobuke smjestio u autobus za Beograd sa namjerom da se vratim kad spadnu tenzije.Nevrijeme nas je odvajalo od prijatelja i Našeg Doma.
Skrasio sam se u Domu u Mataruškoj Banji kod Kraljeva, da bi 1999 godine prešao u Dom za smještaj odraslah invalidnih lica u Beogradu,na Bežanijskoj kosi,No svo to vrijeme misli su mi bile na Piroti 68. Jednom sam čuo da je granata pala poviš Doma ,ali nije esplodirala, što me obradovalo i potvrdilo da ima neka veća sila“,govori Dule,dodajući „sve je moje ostalo u travničkom Domu,a Zoka pojašnjava dijelove koji su mi nerazumljivi.Pa nastavlja:
„Sve to vreme moji pokojni roditelji i ja smo,koliko su telefonske linije dozvoljavale, bili u kontkatu sa Muhamedom ,ali ko hoće nađe način ko neće nađe razlog. Onda opet zašuti,a Zoka nastavlja priču.
„Ceo sam život sanjala da se otvori Dom za invalidna lica i otvorio se 1999,na Bežanijskoj kosi.I ja sam nakon škole u Podgorici,tražila da idem u Dom, te sam zahvaljujući jednom ljekaru,koji je vidio drugačije od drugih,ja na Bežanijsku kosu stigla polovinom decembra 2000.godine.Sedam dana poslije upoznala sam Duleta,koji je dvadeset godina stariji od mene.Od tada se ne razdvajamo.
„Ja bio izbjeglica,mlad,naivan i glupi Bosanac,pa nasjeo eto ti,prevarila me,šeretski dobacuje Dule,a Zoka se samo blago nasmiješi i nastavi priču.
„Stalno mi je pričao o Domu u Travniku.Ja sam iskreno imala predrasude o staračkim domovima,a danas kažem ,ovo je život.Nama je i u Beogradu bilo lepo,ali ovde je lepše.Mnogo sam naučila,ovi nas ljudi gledaju kao svoju decu.Svakog od nas u Dom je neka nevolja dovela,niko ovde nije iz besa,govori Zoka i klima glavom,pa zašuti i pogledom,kao da miluje sobu u kojoj su ona i Dule organizirali život.Potom pogledaju Muhameda,koji se prisjeća prvih poslijeratnih kontakata sa Duletom.
„Čuo sam da se smjestio u jedan dom u Beogradu i prva prilika nakon rata,otišao sam i našao ga,govori sliježući ramenima,kao da priča o najnormalnijoj stvari na svijetu.Jer .mnogi u to vrijeme nis pomišljali ni blizu granice sa Srbijom doći.
Onda opet Dule nastavlja priču o kontaktima sa Domom i Muhamedom.
„Često je on zvao moju majku u Han Pijesak i tako 2000 godine ona mu je rekla da ću ja doći na jedno 20 dana i Muhamed je obećao doći da se vidimo,ali prije toga će se kako je rekao javiti telefonom. Međutim on se bez najave,pojavio na vratima sa Ikom, Vesnom i Ibrom.Mati je morala popiti duplu dozu lijeka za smirenje od dragosti.Ta četiri sata su prošla kao četiri minuta.
Pa se opet vraća Beograd Dom,koji je već uspostavio prijateljske veze sa travničkim staračkim Domom.
„U ljeto 2006 godine nas četvero direktor Doma u Beogradu Velja Bole, vozač, moja Šumadinka Zorica tada Filipović sada Đurović, stigli smo starački Dom.Nemoguće je opisati moje osjećaje kada sam stigao na Pirotu. I Muhamed ko Muhamed predloži nama dvoma da dođemo jedno dvadesetak dana .Nismo se mnogo nećkali .
„Svake godine Dule prvo sam,a onda sa svojom Zokom,koju je upoznao u Beogradu,dolazio je u svoj Dom ,na mjesec dana.I svaki put kada bi odlazio,osjećao sam da bi najradije ostao.Jer,tamo se nije našao potvrđuje Muhamed:
„A onda se nešto u meni prelomilo.I odlučio sam ,ja se vraćam u Travnik.kaže sa dubokim uzdahom Dule,pa pogleda u Muhameda,koji jednostavno i toplo,počinje.
“Ma to ti je prava filmska priča o Duletovom bijegu iz Beograda u Travnik,ali kome smo mi interesantni i kome ti to da pričaš,kazaće pusti budale,a stvarno je tako,To je istinski roman,koji je ispisao život u ovom našem nevremenu”,govori sjetno,suznih očiju Muhamed,započinjući priču o prijateljstvu,ljudima,vremenu i nevremenu o Domu,ljubavi i ljudskosti rijetko viđenoj,a tu je oko nas.I traje.
“Sjećam se ko da je jučer bilo,četrnaesti je juli 2014 godne.Cijelu noć nisam spavao i tri sata iza ponoći krećem za Beograd,gdje me po dogovoru čeka Dule,kojem ću pomoći doslovce da pobjegne u Travnik.Ma šta da pobjegne,da se vrati ,ondje odakle je otišao 92.Dok iza sebe ostavljam prijeđene kilometre,sam sa sobom razgovaram i pitam se jeli ispravno to što radimo Dule i ja.U glavi vrtim film.Pa Muhamed zastane.
Sa čudesnim sjajem u očima,Dule uzbuđeno nastavlja;
„Jest to bila moja odluka, kao i prvi put ali niko se nije slagao sa tom mojom odlukom, jer doći iz Beograda u Travnik u Federaciju u Bosnu, to je van svake pameti.Cijeli plan znala je jedino moja sestra Mila, i svaki put kad sam poveo priču o tome ona je plakala i govorila ti odluči.Jedan moj školski rodom iz Kreševa sada živi u Banja Luci Željo Ban rekao mi je tih dana svi idu iz Bosne a ti se vraćaš. No sad mnogi vide da sam dobro postupio.“Onda zastane i čeka Muhameda da nastavi.
„Sve je do tančina i u tajnosti Dule isplanirao.Odabrao je vikend,kada je Zoka otišla u Kragujevac kod svojih.Sestri nije rekao ništa,samo sam ja znao i naravno obećao provesti kompletan plan u djelo.
U rano sam jutro stigao pred dom u Beogradu.Većina ih je još spavala,a Dule me čekao spreman.Pozvali smo njegovu sestru i rekli joj da odlazimo.Plakala je i kroz suze mi zahvaljivala,jer znala je Mila,bez obzira što Dule nije govorio ,koliko ga muči čežnja za Travnikom.Osjećala je to i nakon svakog njegovog odlaska u posjetu travničkom Domu strahovala je da se neće vratiti.I nije ga pokušavala nagovoriti na ostanak,znajući da ide ondje gdje mu je Dom.Njegova odluka da iz Beograda ide u Travnik,šokirala je osoblje doma u Beogradu.Stigle su direktorica,psihologinja i socijalna radnica,pokušavajući ga ubjediti da promjeni odluku.Dule je tražio da ostanem u sobi,a ja sam kazao kako ću ih ostaviti same,pa da me pozovu nakon konačne odluke.
Dok sam izlazio iz Duletove sobe,u njegovim očima sam vidio molbu,i rekao da ću ga čekati i razumjeti šta god da odluči.U hodniku sam preispitivao ispravnost svoje odluke da dođem,da mu pomognem u bijegu i čekao.I otvorila su se vrata ,a Dule u svojim kolicima rekao “idemo”.
Ma nismo ni izišli iz Beograda zazvonio mi je telefon,zvala je Duletova Zoka.”Ne javljaj se rekao mi je.Poziv je preusmjeren na Dom i Zoka je samo pitala: jeli Muhamed u Beogradu?Kada su joj potvrdili,znala je da Dule ide u Travnik.
Nekoliko dana poslije Dule je nazvao Zoku,objasnio joj razloge bijega,koje je ona razumjela i kazala mu da i ona hoće u Travnik.Dugo smo razgovarali o tome,tražio njegovo mišljenje i onda mu rekao pa neka dođe.Njoj sam kazao kako ona mora potpisati izjavu.I uradi tako.
I dođe mlada.Mi im od nekadašnje biblioteke napravimo sobu i kupatilo,da mogu normalno živjeti,i u njoj su i danas.Za godinu dana,zahvaljujući nesebičnoj podršci i angažmanu odjela za strance ambasade Srbije u Bosni i Hercegovini, mi Zoki rješimo državljanstvo i 2015 g. organiziramo vjenčanje na kojem naravno budem kum,a kuma moja kćerka Merima.Ma bila je to fešta za pamćenje.
Pošto je Dule naslijedio penziju od pokojnog oca u iznosu nešto većem od 200 maraka,slijedio je postupak prijave boravka u Federaciji BiH,nakon čega su oboje ostvarili pravo na tuđu njegu i pomoć,što im je osiguralo dodatna finansijska sredstva.
“Jesu li im dovoljna za troškove smještaja?,pitam .
“Ma ne.od bijega iz Beograda,njih dvoje ovdje stanuju,a troškove smještaja „pokrivaju angažmanom u okviru radno okupacione terapije. Zoka je angažirana na recepciji u našem novom objektu i nezamjenjiva je,kaže Muhamed tihim glasom,pa zastane i kao da ponovo prolazi put te 2014 godine do Beograda i nazad i osmjehne se.
“Ma sjajna je to priča i mislim i danas da je, to ispravno,što sam Duletu pomogao u bijegu.Ma kakvom bijegu, povratku u Dom.Jer ovdje je sve njegovo,kaže onako ljudski Muhamed.
I u trenu se njihovi pogledi sretnu,pa odjekne smijeh u nekadašnjoj biblioteci ,koja je Dom za dvoje ljudi,koji su iako rođenjem predodređeni na ovisnost od drugih ,imali mogućnost da biraju.I odabrali ono najbolje za njih.Svoj „Naš Dom“
