“Niko nikad u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje.Njihov grad ,to je ustvari jedna tijesna i duboka rasjeklina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili ,jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno,prilagođavajući kroz stoljeća sebe njemu i njega sebi”,ovako o Travniku u Travničkoj hronici, piše Ivo Andrić,jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost sa prostora bivše Jugoslavije,rođen 9.oktobra 1892 godine u mahali Zenjak u središtu Travnika,u kojoj je danas Muzej Rodna kuća Ive Andrića.
I zaista,nije to varoš ili grad za običan život.Zato se valjda i ja skrasih u njemu.I to u naselju Pirota,u Našem Domu,smještenom podno Vlašića,sa pogledom na ove čudesne visove,koji ako znaš gledati,najavljuju sunce ili oblake u čaršiji u kojoj odlučih provesti svoje zlatno doba.I jutros dok gledam vlašićke stijene,koje polako pokriva bijeli ,snježni pokrivač,najavljujući tu željenu travničku zimu,zbog koje na planinu Vlašić,iz svih krajeva bivše Jugoslavije,ali sada i ostalih dijelova svijeta,jer nema kažu ni trunke zemljine kugle u koju se Bosanci i Hercegovci nisu rasuli,stignu zaljubljenici u onu oštru zimu i snijeg koji škripi pod nogama.A uz to,da na onim pitomim stazama,svoju djecu nauče prvim skijaškim koracima,jer ova je planina poznata kao mjesto za porodicu.Dok jedni skijati uče,drugi znaju,treći uz sač ili čašicu dobre kapljice uz neizostavni vlašićki ovčiji sir,koji se stoljećima priprema po receptu koji se prenosi s koljena na koljeno,sa tek stečenim prijateljima razmjenjuju iskustva,ne samo o skijanju,hrani,putovanju,životu,nego i ljubavi koja ih svaki put iznova dovodi ovdje.
I dok i ovo jutro,posmatram te kamene gromade,ja kao u ogledalu vidim sebe i razloge koji su me doveli podno njih u Naš Dom na Piroti.Dvije sam trećine života,živjela za druge,davala sebe,djeci,mužu,rodbini i prijateljima.Pripremala najbolje pite,sarme,sogan dolme,pogače,najbolje hurmašice,ružice,kadaif,baklavu,sok od ruže,zove,nane,majčine dušice.Sve blagdane i praznike,provodila u iščekivanju,davanju i radovanju.I onda ostala sama.Vrata moje kuće rijetko su se otvarala,a meni nedostajala priča,davanje i druženje.No trebala mi je i podrška,briga i zdravstvena njega,koju sama sebi nisam mogla priuštiti.I saznam,za Naš Dom.Odlučim se raspitati ,doći i vidjeti.I ostadoh.
Ovdje sam pronašla porodicu,prijatelje,zbog kojih se ponovo radujem svakom jutru,svakom godišnjem dobu,beharu posebno,ali i zlatnoj jeseni,u kojoj i sama jesam.Sad sam ja s druge strane stola,a ovi dobri ljudi,pripremaju specijalitete,kojima se radujem.Svaki dan u godini,ali i za vjerske i državne praznike,uživam,zapjevam,družim se i radujem životu.
Eto , zato sam ovdje,i svako jutro,kad pogledam ove stijene Vlašića,sigurna sam da ovdje pripadam.Semberska ravnica,je sjećanje,a Naš Dom je moj život.
