Vesna Dervić
Ovdje sam došla da ostanem, jer samo je ovdje Dom“Sav moj život je Naš Dom”,kaže mi Vesna Dervić,osoba koju prvu ugledate,kad uđete na vrata ove kuće,veselo okićene u ove praznične dane,na početku razgovora, koji vodimo na samom kraju 2019 godine u salonu Doma,a Sabina i Azra,onako pravo domaćinski pripremaju kafu i nude hurmašicu,tek izišlu iz rerne.”Ma neću ja hurmašicu,kaže Vesna,imam tremu,koju nekako moram razbiti,pa dodaje uz osmijeh,ja onim čajem od pedeset i šest trava /jegerom)ili kakvom rakijom,hurmašica mi je prerano .”Azra donese travke ,Sabina kafu i hurmašicu,pa se onako potiho izgubiše,a Vesna,koja punih 36 godina doslovce živi za kuću što se Domom zove,sa suznim očima,vraća se u stoljeće prije.Ustaje,traži maramicu i polako kao na ispovjedi,počinje priču.
“Bila sam najstarije dijete u tradicionalnoj katoličkoj porodici,odgajana u duhu ljudskosti,česta bila u crkvi,zaljubljena u muziku,pjevala u crkvenom zboru.Nakon što sam 1982 godine završila medicinsku školu,željela sam studirati.No ,zbog materijalne situacije u petočlanoj porodici,život je meni namjenio neki drugi put.
A onda sam na nagovor časnih sestara,koje su u to doba radile u Domu,došla ovdje.Bila sam tek treća civilna sestra koja je došla .I ostala do danas.I bit ću do kraja života,jer Dom je sve moje.U to vrijeme bilo je više od 200 korisnika,o kojima smo se brinule nas nekoliko civilnih i 16 časnih uz glavnu časnu sestru.Dom je bio općinski,a u njemu najveći broj korisnika,koji su bili socijalni slučajevi ,iz cijele bivše države.Rijetki su u tom vremenu bili korisnici,koji su sami plaćali smještaj u ovoj ustanovi.1984 godine sam osnovala porodicu,rodila dvoje djece,koja su sa mnom dolazila i odrastala u Domu.Družila se s korisnicima kao najbližom rodbinom,učila se ljudskosti i odrastala sretna.»
Potom Vesna uzdahne,obriše suzne oči i nastavi;»a onda je 1992 godine došao rat,Sedamnaest časnih sestara,koje su bile stub Doma,napustile su ne samo Dom,nego i nas i korisnike,za koje su se obavezale brinuti.Odlučili smo ne predati se.Mi koji smo ostali,doslovce smo po 24h dnevno boravili u Domu,jer naši korisnici su nas trebali.Svoju malodobnu djecu,poslala sam u Hrvatsku,a ja sa svojim kolegama preselila se u Dom.
A onda se u Travnik,počela slijevati rijeka prognanika iz Bosanske Krajine,medju kojima je bilo toliko nemoćnih,bolesnih,onih kojima je trebala naša pomoć i mi.I stizali su u Dom,Činili smo koliko smo mogli,nikome vrata nismo zatvorili,dijelili dobro i loše.Počesto gladni lijegali,ali znali smo da smo valjda bili izloženi kušnji ljudskosti u tom vremenu zla.I ostali smo LJUDI.Jer drugačije nismo ni znali.Nedostatak hrane,odjeće,posteljine,lijekova,nadoknadjivali smo toplinom,lijepom riječju,osmijehom i razgovorom,onim ljudskim,baš kao u porodici.
Onda je u neko doba austrijska humanitarna organizacije Hilfswerk,došla u Dom,da pomogne prognanim Krajišnicima.Videći nas takve kakvi jesmo,da svoje ono malo što imamo djelimo s njima,odlučili su pomoći i našim korisnicima.Počelo je bivati lakše,barem hrane i lijekova što se tiče.Od granata,straha i brige,čuvali smo sami sebe i svoje korisnike i one prognane.Nažalost,mnoge nismo uspjeli od toga sačuvati.Ispraćali smo ih sa ovog svijeta onako kako bi najbliže pratili.Jer,svi ćemo tamo,kuda su oni išli.A mi nastavljali boriti se za život.
I dočekali završetak rata,ispratili prognane Krajišnike,koji su svoj privremeni dom kod nas,zamijenili povratkom u prijeratna mjesta boravka,ili trajnim odlaskom diljem zemaljske kugle.Teški su bili ti rastanci,sa ljudima,sa kojima smo proveli najteži period života.Oni odlaskom odnosili dio nas,a mi koji ostajemo,čuvali ih u sjećanjima.Ponekad ,ako bi ih put nanio kroz Travnik,oni svraćali u svoj Dom,nama,porodici.
A onda nas s mirom ponovo sustigao nemir.Vrijeme privatizacije,u kojem su neki imali svoje planove.A mi opet svoje.Ostati u Domu u kojem je sve naše.
Svi mi zaposleni,odlučili smo učestvovati u privatizaciji i od tada je ovo NAŠ DOM.Stvarno i istinski.Kako tada tako i danas.»kaže Vesna,koja danas više nije glavna sestra Doma,ali jeste prva i najznačajnija .Jer pri ulasku u ovu kuću,dočekaju vas njene nasmijane oči.I naravno vesele boje,cvijeća,posebno ruža,o kojima nesebično brine,baš kao i o ljudima.
«Kad za koju godinu,budem zrela za penziju,neću ni tada odavde.Neka mi daju jednu sobu,iz koje svaki dan mogu brinuti o cvijeću i naravno Domu.Jer on je sve moje,bio i ostao»,kaže Vesna,dok onako krišom briše suzno oko,dodajući da je ovo samo djelić onoga,što su ona i njene kolege ,prošle zajedno sa «Svojim Domom».
