Ovo je jutro,ipak drugačije od barem 364 posljednja u nizu,jer jutros dočekuje punih 85 godina.I taman kada je rukom dohvatila štap,kako bi zavjesu pomjerila ulijevo,da bolje vidi,sa kapije Doma ukaza se automobil,koji joj ne zna zašto,odvuče pogled od uobičajene rute,vlašićkih stijena.I bezmalo,automobil se zaustavi,skoro pa pred ulazom u Dom ,a Marina ni sama ne znajući zašto,jer tuđi je životi nikada nisu zanimali,ipak nastavi pratiti pridošlice,koji u ovo rano aprilsko jutro,stižu.
Vozač,ugasi automobil,pa krenu prema zadnjem dijelu,iz kojeg nedugo zatim izvadi invalidska kolica,a sa prednjeg sjedišta na desnoj strani pojavi se djevojka sa dugom razbarušenom kosom.I dok je objema rukama bezuspješno pokušavala ukloniti nestašne kovrdže sa lica,polako je otvarala zadnja vrata,zaklanjajući Marini pogled na sjedište,na kojem je neko očigledno bio primoran strpljivo čekati.Pojaviše se Azra i Vesna,da pomognu u već pripremljena invalidska kolica smjestiti čovjeka,zbog kojeg je očigledno sva ova strka.I ne znajući zašto ovaj prizor izazva neku toplinu i čudnu nervozu,koja prostruja Marininim tijelom,koju nije osjetila pa više od pola stoljeća.Od studentskih dana. Kolica sa pridošlicom i njegovom pratnjom izgubiše se u liftu,a Marina,se vrati svom ustaljenom ritualu,viziti vlašićkih stijena,ali ovaj put bez one uobičajene strasti,sa kojom je svako jutro u mislima hodala uz njih,bez obzira na vremenske prilike i maglu,koja ih je često zaklanjala.No ona se u njihovom obilasku toliko izvještila,da je u svakom trenutku nepogrešivo znala na koji kamen stati,a da se ne odroni i ne odvede je u provaliju.Kad već ne može u stvarnosti,ona se u mašti penjala uz stijene,da se dohvati vlašićkih prostranstava,zbog čije se ljepote, zadržala u njihovom podnožju.
Nakon samo nekoliko minuta,spusti štap,zavjesa se vrati na svoje mjesto,a ona već nestrpljivo uzdahnu,čekajući medicinsku sestru,koja će joj uz redovnu terapiju,pomoći u kupatilu,sa oblačenjem,a onda je voditi u frizeraj.One molerske radove,kako je posljednjih godina zvala šminkanje,obaviće Dina,djevojka u Domu,koja je godinama zadužena za uljepšavanje staračkih lica ili bolje kazano nasmijavanje korisnica,koje su se za razliku od nekadašnjeg vremena,posljednjih godina šminkale, samo od povoda do povoda.A to se svodilo na tek nekoliko puta godišnje.I opet,neubičajeno za nju,osluškivala je glasove po hodniku,kako bi barem naslutila,ko se to jutros i zbog čega,odlučio tako rano doći u Dom i njoj poremetiti uobičajeni jutarnji ritual.I taman,kada je ponovo, nervozno i sa sjetom duboko uzdahnula,vrata njene sobe širom se otvoriše,a piskavi Dinin glas,kroz smijeh je pjevao”Sretan rođendan…..
“Ustaj ljepoto moja,slavljenice,što si se smrkla,zvonila je Dina,koja je jutros odlučila zamjeniti medicinsku sestru Binu i Marini biti cijeli dan na raspolaganju.A onda joj je tihim,veselim glasom,onako u povjerenju,kazala,kako je baš danas,na njen rođendan ,u Dom stigao naočit djedica,sa bradom ko u Deda Mraza.Kaže stigao odnekud iz Hercegovine,bio novinar,ali odnedavno,samo zašutio.Istina,kičma mu je stradala poodavno,zbog čega je vezan za kolica.Žena mu kažu otišla,našla nekakvog Holanđanina ,punog para pa neće valjda o invalidu brinuti.Sin mu jedinac,nestao u ratu,ni oženio se nije,a najbliža rodbina,djeca od sestre,imaju svojih briga.Svi su bez stalnog posla,a od onih povremenih ni sebe ne mogu izdržavati.Istina,njegova penzija,mogla bi biti svima,ali ko će o nepokretnom đuturumu ,koji uz to ne progovara ni riječi,još voditi brigu.
“Ma da ga samo vidiš,navila se Dina ne prestaje,oči zelene ko vlašićki pašnjaci početkom juna pa kad te pogleda,imaš osjećaj da šetaš po livadi.Ali ne govori.Osmjehuje se kaže, tek ponekad,razumije svaku koju mu kažeš,ali u uglovima očiju stoje zaleđene suze .Stoje,ne kotrljaju se prema licu.Neda im,priča Dina,dok vodi Marinu u kupatilo i polako je diže iz kolica,kako bi je okupala.
”Jeli Ti dobra voda slavljenice,ma udaću ja Tebe,makar me ne bilo,ako ni za koga,ono za ovog tek pridošlog,da dok zajedno šutite,hodaš po livadama u njegovim očima.Čekaj,još malo da Ti leđa istrljam.Ma vidi Ti grudi ko u djevojke,ni grudnjak ti ne treba.Stani,još malo,noge.E vala i nokte na nogama ćemo danas lakirati,moraš mi biti lijepa,ne prestaje. Marina,razvuče osmjeh i objema rukama koliko može pomaže Dini,da je uljepša.Ko zna zbog čega nebi joj mrska priča o novom stanaru ,jeli zbog zelenih vlašićkih livada,ili zbog sjećanja na davnu mladost u kojoj se kupala u jednom takvom zelenilu.
I dok je Dina cvrkutala,Marina iz svojih invalidskih kolica,u koja je smještena prije nekoliko godina mislima zaroni u sedamdesete godine prošloga stoljeća,kada je nju Slavonku,tek pristiglu u Sarajevo na studij,zapljusnula hercegovačka toplina.I ljubav bezgranična,ali samo njena.Ona druga.....U amfiteatru na filozofskom fakultetu,dok je ona brucošica,pažljivo slušala predavanja,najednom se pred njom zaustavi avion od papira.Baš pred njom.Znatiželjno se okrenu,a iznad ulaznih vrata kroz razbijeno staklo,ugleda prvo bradu i usta razvučena u osmijeh,a potom prst koji joj je pokazivao na papirnati avion.Stidljivo ga uze,a na njegovim krilima stoji:Hoćeš li da čekam do ponoći?Začuđeno je gledala prema vratima,misleći da je to neko pogriješio,jer ko će nju čekati,pa tek je prije tri mjeseca stigla u ovaj grad,nije još sigurna ni da izuzev onog jednog puta prema iznajmljenoj sobi,postoji i neki drugi,kojim bi mogla ići do fakulteta i nazad.Onako,bucmasta i okrugla, od kulena i štrudli,skakutala je
ulicom,izbjegavajući vožnju tramvajem,bojeći se džeparoša,koji bi je mogli u trenu ostaviti bez one studentske sirotinje.Svakih je petnaestak dana,iz Slavonije stizala torba koju je majka brižljivo pakovala.da joj može biti do naredne.I nikada je niko ni na kafu pozvao nije,da li zbog bucmastih obraza ili govora,koji se baš razlikovao od onog sarajevskog slenga.A nije se očigledno ni uklapala u sarajevske studentske navike, bježala je od mjesta na kojima se puši,jer bi joj dim cigarete,izazivao kašalj,kojeg je bilo gotovo nemoguće zaustaviti.U tim bi se trenucima samo suze izdajnički kotrljale niz lice,pa bi bježala od pogleda i podsmijeha.
I nije mogla vjerovati,da baš nju čeka.U pauzi predavanja,umjesto aviona od papira,pred njom su stajale zelene oči.I ništa drugo vidjela nije,samo zelenilo u kojem se ogledala.Nije je više bilo briga za predavanje,ni za kišu,koja je ,pa skoro lila.Nije pitala ni ime,samo mu je ruku pružila i nogu za nogom šutke ,s njim upoznavala sarajevske sokake.
Negdje pred zoru na Vrelu Bosne,do kojeg su pješice stigli,znala je da je to ljubav.Leptirići u stomaku,potvrđivali su da je to tako.A onda je potekla priča i stihovi Džonija Štulića.I opet pješke do njene studentske sobe,pred kojom joj je rekao da je voli.I samo rukom prošao kroz njenu kosu.I otišao.Ni ime mu nije znala.
Narednih je dana uzalud zurila u razbijeno staklo iznad ulaznih vrata u amfiteatar,i taman onda kada je već skoro pa izgubila nadu,pred vratima studentske sobe,zatekla je zelenilo.I pregršt prvih mostarskih trešanja.Ubranih za nju.Nije pitala ništa.I nastavila je tako,On odlazio i vraćao se ,a ona živjela za povratke.Jedno se jutro probudila s mučninom.Valjda je kulen,malo ostario,mislila je.No nije bilo do kulena.
Sva sretna kovala je planove kako će uz bebu njih dvoje ,nastaviti studij,a onda sa diplomom odlučiti šta dalje.
«Ma nema govora,kakva beba»,čula je glas,koji nije poznavala.Ni zelenilo u očima nije bilo isto.I ponovo je otišao.Zvala je prijateljicu,sa kojom je dugo plakala,pozajmila pare. U bolnici ništa nije osjećala,izuzev gorčine.Sama u krevetu studentske sobe,u mislima je ponovo prolazila sarajevskim sokacima bez riječi,ne vjerujući da je sada sama.
Nakon nekoliko mjeseci ,pojavio se opet sa hercegovačkim trešnjama,koje su ovaj put bile bez slasti .Molio,tražio da sve opet bude isto,dok je ona iza zatvorenih vrata plakala bez glasa.Čula ga je kako diše pred vratima,borila se sa sobom i tek pred zoru,čula korake na odlasku «ma bićemo bona zajedno makar u staračkom domu,posljednje je što je čula prije negoli se zvuk njegovih „starki „izgubio u hodniku.Sarajevo joj se svelo na put od Mejtaša do Filozofskog fakulteta,a najteže je bilo u proljeće.Kada zelenilo prevlada.
S diplomom u ruci,vratila se u Slavoniju,našla posao i život je krenuo uobičajenom rutinom.Njen stariji kolega sa kojim je djelila kancelariju,jednog ju je dana pozvao na ručak i onda opet.Nakon godinu dana već je bila u braku.Prvih su godina svi oko nje,vjerovali kako djeca samo što nisu,a samo je ona znala da su njena djeca ostala u Sarajevu te 72-e.Svake je godine,idući sa mužem prema moru,kao slučajno insistirala da idu kroz Hercegovinu,nebi li barem čula gdje je.Ali ni glasa,nikad.
A onda je došao rat.Ona od granata pobjegla sestri u primorje,a muž Miro ostao u vojsci.Svako je jutro,sa sestrinom djecom rano odlazila na more,dok plažu nisu okupirale izbjeglice,prvo one iz kontinentalnih dijelova Hrvatske,a zatim i one iz Bosne i Hercegovine,odakle su svakodnevno stizali autobusi žena i djece.I ranjenika.Često se znala uhvatiti,kako pogledom prati svaki pristigli autobus iz Bosne i Hercegovine ili sanitetsko vozilo,nadajući se da će u nekim očima pronaći barem slično zelenilo.Znala bi barem da je živ.
Jedno jutro,telefon je zvonio rano.”Miro je ranjen,u Splitu je,”bila je kratka poruka.Na brzinu je krenula prema Splitu.Na ulazu,je dočekao Marin “Ne idi,gotovo je «,kratko je kazao”Povrede su bile smrtonosne.Nije željela vjerovati da je baš tako ostala bez čovjeka sa kojim nikada nije osjetila one leptiriće u stomaku,ali koji joj je uvijek bio oslonac.Volio ju je onako bez riječi,nije puno pitao ni tražio,a kada bi u proljeće vidio njen zamagljen pogled uprt u daljinu,znao je .I ostavljao je da odboluje sjećanja.
Bila mu je neizmjerno zahvalna pa je idući dugim bolničkim hodnikom,željela ga zateći živog ,da mu to kaže i zatraži oprost.I niz njeno lice potekle su suze,prvi put nakon toliko godina.Od Sarajeva.
Zamagljenim pogledom,lijevo od ulaznih vrata,ugledala je na nosilima krvavu maskirnu uniformu,čula jauk ,koji ju je podsjetio na nešto.Dok je prolazila,nesvjesno se okrenula taman kada je ranjenik otvorio oči. Najednom se cijeli bolnički hodnik obojio u zeleno. Zanijemila je.noge su klecale.No nije je prepoznao.Nastavila je nesigurnim korakom do dežurnog ljekara,koji joj je izražavajući saučešće,kazao kako se ništa više nije moglo učiniti.
«A šta je sa ovim vojnicima u hodniku»,pitala je dok joj je srce bilo skoro u grlu.Oni čekaju transport u Njemačku.
Nakon Mirine sahrane nije se vratila u Slavoniju.Jer sve je njeno tamo nestalo.Vijesti iz Njemačke nije bilo.
Godine prolazile i dalje nije voljela zelenilo ni Štulića.Sa sedam zidova se ogradila,da je ljubav ne dotakne.Jedina radost,bilo joj je pješačenje planinama ,ali ne u proljeće.Jedna planinarska tura dovest će je na bosansku planinu Vlašić ,na Galicu,odakle će pješke prema Devećanima i Opaljeniku,na kojem će sama sebi reći ;Ostajem ovdje.
Silazeći niz liticu,oklizne se i završi u bolnici.Liječenje traje,a ona bez igdje ikoga.Predlože joj Naš Dom u Piroti,odakle barem može gledati Vlašić.i prihvati.I evo je ovdje 2347 dana.
“Ma gdje si Ti meni odlutala slavljenice,trznu je Dina,koja je već uveliko privodila kraju njene pripreme za 85 rođendan.Lak na noktima i onim na nogama se osušio,falile su samo cipele.U koje nije mogla.Ali poslužit će i papuče sa petom,kaže Dina i obuva ih.Moleraj je gotov i spremne smo za feštu.Dok,Dina polako gura kolica,Marini pogled bježi prema prvom stolu,za kojim su neka nova kolica.Čini joj se ista ona od jutros,koja je vidjela.Okreće glavu i opet je hvata neka nervoza,koja kao da struji iz njenih već obamrlih nogu.I dok je voze prema počasnom mjestu,na kojem je veliki buket cvijeća,kao da osjeća nečiji pogled na desnom ramenu.I taman kada joj pružaju prvi buket cvijeća,sve se najednom oboji u zeleno. Zbunjeno je pokušavala sakriti nervozu,šaleći se da je to zbog rođendanskog slavlja,a znala je da i u ovim godinama laže.
I sigurna je,On je.Najednom joj više nije bilo do čestitki,srce se ponovo popelo u grlo,dok je krišom,onako ispod oka,gledala u dobro poznate oči u kojima su sada zaleđene suze.I kao da joj se učini kako se ona iz lijevog oka,otrgnu i pade.Znala je. I on je nju prepoznao.
Kao kroz maglu,ili možda kroz suze,za koje je onima oko sebe govorila da su radosnice,slavljeničke,a samo je ona znala kakve su,vidjela je kako je On,desnom rukom povukao sestru za rukav tražeći da ga vodi.I ode.
Ni sama ne zna kako se slavljenički ručak priveo kraju.Okićenu buketima cvijeća,Dina ju je vraćala u sobu.I kao da je slutila,nije pitala ništa.A ona se pred sobom pravdala umorom,ne želeći priznati da su joj i danas leptirići u stomaku.
Cijelu je noć provela budna.U zoru,umjesto da štapom pomjeri zavjesu i gleda vlašićke stijene,lijevom rukom dohvati ogledalo i ugleda istu onu bucmastu Slavonku,koja je sedamdesetih godina,nogom za nogu,upoznavala sarajevske sokake.I onaj sjaj u očima bio je isti.A onda se navuče magla.Vrati ogledalo i navuče pokrivač preko glave.»Ma šta je Tebi budalo stara,zar Ti je u ovim godinama ponovo do toga.Zar si zaboravila,odlaske bez riječi,napuštanje,samoću i hladnoću sarajevske klinike,na kojoj si ostala bez života i potomstva»Govorio je mozak,ali zbog srca,koje je opet osjetilo da je živo.Jecala je,a suze,za koje je bila sigurna da su presahle,slijevale su se niz lice.Opet je uzela ogledalo i vidjela natečene oči,iste one,kao te 72-e u Sarajevu,kada je ostavljena.Sama.
Čula je kucanje na vratima.Stigao je doručak. Otkako je došla,bježala je od ljudi i nije silazila na zajedničke obroke,pa je onako ko ptić jela mrvicu po mrvicu,samo da se održi u životu.A do jela joj nije bilo.Izuzev,kada bi kuhari,ispekli štrudlu,koja joj je vraćala sjećanja na Slavoniju i majku,koja je razvlačeći jufku,uvijek imala poneki savjet,za život.Ali svi njeni savjeti,Marinu nisu uspjeli sačuvati od bola,koji evo još proživljava.
I prvi put,odlučila je pridružiti se zajedničkom doručku u trpezariji.Nije sama sebi smjela priznati,stvarni razlog za takvu odluku,ali odlučila je.Mora vidjeti,jeli u pravu.Jeli to On,iako je odgovor znala.Potvrđivali su to davno zaboravljeni leptirići.Zamolila je sestru da joj pomogne sa odijevanjem a onda je spretnim pokretima ruku,za koje je mislila da su zaboravljeni,počela nanositi podlogu, pa puder na lice.Potom rumenilom boje breskve,istaknu obraze,a plavom olovkom naglasi oči,a preko još dugih trepavica napravi tek nekoliko pokreta četkicom maskare i već je opet bila ona stara brucošica.Zadovoljno se osmjehnu u ogledalo i u kolicima krenu do trpezarije.Prvi slobodan sto učini joj se najboljim mjestom,sa kojeg će imati dobar pregled i vidjeti ukoliko se pojavi.Sporim pokretima,razmazivala je maslac i preko njega slatko od dunje,a potom svaki zalogaj zalijevala toplim mlijekom.Dugo ovako nije uživala u doručku.I taman kada je zadnji zalogaj prinosila ustima u dnu trpezarije,skoro na samom ulazu u kuhinju,ugleda ona ista kolica,koja su samo dva dana ranije unijela nemir,u njen kao ravna crta miran život.Bio je okrenut prozoru,kroz koji je iz voćnjaka dopiralo proljetno sunce.Ljudi oko njega smijali su se samo njima znanim šalama,a on kao da je kilometrima daleko,posmatrao dva vrapca,koji su po zemlji tražili hranu.Nedugo,vrapci odletješe,a On u svojim kolicima,ne gledajući oko sebe,krenu ka izlazu.Toplina joj obuze tijelo.Brojala je koliko se puta okreću točkovi na njegovim kolicima i znala je da će za još sedam okretaja,biti tu pred njom.Ruke joj se počeše znojiti,a srce,kao da kroz grlo,hoće napolje.I taman kada je pomislila da će proći,točkovi na kolicima se zaustaviše.Podigne glavu i pred njom se ponovo ukažu oči,poput onih u amfitetaru sajevskog Filozofskog fakulteta.Utapajući se u njihovom zelenilu,nastojala je sakriti drhtanje ruku,hvatajući se za kraj stola,trudila se barem izgledati smireno.
Ne skidajući pogled sa njenog lica,on je objema rukama samo blago pomilova po lijevoj ruci i oborivši glavu nastavi dalje.Svjesna da toplinu i crvenilo lica,već svi vide,Marina ,polako kolicima krenu ka sobi.
Srce,je htjelo iz grudi,a kroz glavu prolazile su joj slike,one sarajevske,koje su ih svih ovih godina održavale u životu.Zaronila je lice u dlanove,kroz koje su se slijevali slapovi Plivskog vodopada.Nije čula kcanje na vratima.Samo je u jednom trenutku osjetila dobro znani dodir,sada već drhtave ruke.Okrenla se i vidjela zelenilo i čula dobro poznati kikot.
„Ma bićemo zajedno makar u staračkom domu“,rekao sam Ti i evo nas,rekao je.A onda su se staračke ruke ispreplele,baš kao tih sedamdesetih godina u Sarajevu,a Marina je tonula u zelenilo,koje je čekala cijelog života.
